Manifest HRV

#OutInChurch

Za Crkvu bez straha

To smo mi! O nama se mnogo govorilo. Sada mi uzimamo riječ.

Riječju „mi“ označujemo sve sadašnje, potencijalne i bivše stalno zaposlene i dobrovoljno angažirane pojedince u Rimokatoličkoj crkvi. Radimo i djelatni smo u odgojno-obrazovnom sustavu od predškolske do visokoškolske razine, u katehezi, u zdravstvu i njezi, u administraciji i upravi, na socijalnom i karitativnom polju, kao crkvene glazbenice i crkveni glazbenici, te kao dušobrižnice i dušobrižnici.

Izjašnjavamo se kao lezbijke, homoseksualci, biseksualne, transrodne, interspolne, queer i rodno nebinarne osobe.

Naša je grupa raznovrsna. Njoj pripadaju osobe koje su se u svojem crkvenom okruženju hrabro, i često same, već odvažile na coming-out. Tu su nadalje i svi oni koji su tek sada odlučili na coming-out a tako i osobe koje iz najrazličitijih razloga ne mogu ili ne žele napraviti taj korak. Ovo nas međutim povezuje: svi smo mi oduvijek dio Crkve te ju i danas suoblikujemo i sobom opečaćujemo.

Većina nas ima podosta iskustva s diskriminacijom i isključenošću – pa tako i u Crkvi.

Crkveno učiteljstvo, među ostalim, tvrdi da mi zbog svojih „objektivno neurednih sklonosti“[1] ne možemo s drugim ljudima „uspostaviti ispravne odnose“,[2] da promašujemo svoju ljudsku bit te da za istospolne veze „nije moguće objektivno priznati da su u skladu s Božjim naumom“.[3]

U svjetlu teoloških i humanističkih znanstvenih spoznaja te i slične tvrdnje niti je moguće prihvatiti niti braniti. One kaljaju queer ljubav, orijentaciju, rodni identitet i seksualnost, te obezvređuju našu osobnost.

Takva je diskriminacija izdaja evanđelja i zapreka evanđeoskomu poslanju Crkve da bude „znak i oruđe najtješnjega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda“.[4]

Suočeni s tim okolnostima, ne želimo više šutjeti. Zahtijevamo ispravljanje svih izjava učiteljstva iz kojih je razvidna mržnja prema čovjeku – imajući na umu i sveopću odgovornost Crkve za ljudska prava LGBTIQA+ osoba. Također zahtijevamo izmjenu diskriminirajućega radnoga prava Katoličke crkve uključujući sve ponižavajuće i isključujuće formulacije koje se nalaze u Temeljnom pravilniku za zaposlenike u crkvenim službama.[5]

Mnogi od nas naime bilo kao zaposlenici Crkve bilo kao kršćani dosada nisu mogli otvoreno izražavati vlastiti rodni identitet i(li) seksualnu orijentaciju. Takvo je što povlačilo za sobom radnopravne posljedice, sve do otkaza ugovora o radu. Neki su se od nas našli u situaciji da su ih biskupi, generalni vikari ili druge osobe na rukovodećim položajima prisilile držati u tajnosti vlastitu seksualnu orijentaciju i(li) rodni identitet. Isključivo pod tim uvjetom bilo im je dopušteno ostati u crkvenoj službi. Time je etabliran sustav skrivanja, dvostrukoga morala i neiskrenosti. On rađa mnogim toksičnim posljedicama, posramljuje i čini bolesnim; on može imati negativan utjecaj na osobni odnos s Bogom i na osobnu duhovnost.

Svi u Crkvi, a napose biskupi kao pastiri, odgovorni su za stvaranje kulture različitosti kako bi LGBTIQA+ osobe svoje zvanje i zanimanje u Crkvi mogle živjeti otvoreno i bez straha, i pritom biti poštivane.

Seksualna orijentacija ili rodni identitet i njihovo očitovanje, a tako i stupanje u neheteroseksualnu vezu ili brak nikada se ne smiju kvalificirati kao povreda lojalnosti te posljedično zapreka zaposlenju ili razlog za otkaz. LGBTIQA+ osobama mora se i omogućiti nesmetan pristup svim pastoralnim službama.

Crkva nadalje u svojim obredima i slavljima mora nedvosmisleno izraziti da su LGBTIQA+ osobe, bilo da žive same ili u vezi, od Boga blagoslovljene te da njihova ljubav donosi mnogovrsne plodove. Tomu kao minimum valja pribrojiti blagoslovno slavlje istospolnih parova koji takav blagoslov zaištu.

Sa svim tim zahtjevima zajedno iskoračujemo u javnost. To činimo radi sebe, ali i u solidarnosti s drugim LGBTIQA+ osobama u Rimokatoličkoj crkvi, koje za to (još) nemaju snage, ili koje pak za to više nemaju snage. Činimo to i u solidarnosti sa svim ljudima koji su po seksizmu, ableizmu, antisemitizmu, odnosno ma po kojem drugom obliku diskriminacije izloženi stereotipiziranju i marginaliziranju.

Činimo to međutim i radi Crkve. Uvjereni smo naime da jedino djelovanjem u istinitosti i u čestitosti Crkva ispunjava svoju zadaću naviještanja Isusove radosne i oslobađajuće vijesti. Naprotiv, Crkva u čijem su središtu diskriminacija te isključivanje seksualnih i rodnih manjina mora se upitati može li se uopće pozivati na Isusa Krista.

Životni oblici i iskustva queer osoba mnogovrsna su mjesta spoznaje vjere i otkrivališta božanskoga djelovanja. Uvjereni smo i doživljavamo da naša različitost pridonosi da Crkva bude bogatijom, kreativnijom, ljudima pristupačnijom i životnijom. Kao osobe angažirane u Crkvi želimo stoga svoja životna iskustva i svoje karizme učiniti jednako vrijednima te ih podijeliti s drugim kršćankama i kršćanima, ali i nekršćankama i nekršćanima.

Za novi je početak prijeko potrebno da crkveno vodstvo preuzme odgovornost za neizmjernu patnju koju su LGBTIQA+ osobe u Crkvi iskusile, da revidira povijest institucijske krivnje i da slijedi naše zahtjeve.

Borba za ravnopravnost i borba protiv diskriminacije ne smije biti prepuštena marginaliziranim manjinama. Ona se tiče svih nas.

Ovim se manifestom zalažemo za slobodan suživot i suradnju u našoj Crkvi na temelju priznanja dostojanstva svih. Stoga pozivamo sve, a nadasve odgovorne u Crkvi, da podrže ovaj manifest.

24.1. 2022

[1] Kongregacija za nauk vjere, Promišljanja vezana uz prijedlog pravnoga priznanja životnoga zajedništva homoseksualnih osoba (2003), br. 4; Katekizam Katoličke crkve (1997), br. 2357.

[2] Kongregacija za kler, Dar svećeničkoga zvanja. Ratio fundamentalis institutionalis sacerdotalis (2016), br. 199.

[3] Kongregacija za nauk vjere, Odgovor u dvojbi (Responsum ad dubium) o blagoslovu životnoga zajedništva homoseksualnih osoba, 15. 3. 2021.

[4] Drugi vatikanski koncil, konstitucija Lumen gentium, br. 1.

[5] Njem. Grundordnung des kirchlichen Dienstes im Rahmen kirchlichen Arbeitsverhältnisse – dokument koji je 2015. godine objavila Njemačka biskupska konferencija, a kojim su propisani prihvatljivi obrasci ponašanja za sve službenike i namještenike Katoličke crkve u Saveznoj Republici Njemačkoj (op. prev.).